Ove godine 7. juna navršiće se osam decenija od velike tragedije u Dolima pivskim. Tog sedmog juna 1943. godine pripadnici folkdojčerske divizije „Princ Eugen“ i ustaše-muslimani iz gatačkog sreza i okoline Pive streljali su 522 civila među kojima je bilo i sto devetoro dece.
Ova tragedija, kako kaže naš sagovornik i sugrađanin Boro Đikanović, zavređuje mnogo više pažnje nego što joj je u proteklih osam decenija pridavano. Kako bi proširio glas o velikom stradanju, Boro Đikanović, inženjer metalurgije u penziji i potomak nastradalih članova porodice Đikanović, odlučio je da se iz Smedereva uputi na hodočašće dugo 400 kilometara do Doli, i da tačno sedmog juna, kada se navršava osam decenija, oda počast stradalnicima.
Ovo je bio povod da ga kontaktiramo i da ga intervjuišemo.
Na centralnom gradskom trgu susreli smo pristojnog i tihog čoveka, koji nam je ispričao svoju priču do tančina.
Najpre, gospodin Đikanović nam je otkrio da vodi poreklo iz sela Rudinice, sela čiji su meštani tog kobnog sedmog juna stradali. Iz njegove najuže familije nastradalo je petnaestoro članova: tri polubrata uzrasta od tri do devet godina, prva supruga Borinog oca, prva supruga Borinog strica, dve stričeve ćerke i tri sina, Borin drugi stric Mališa sa suprugom i jednom ćerkom, dok im se drugo dete rodilo na tom stratištu, i tu stradalo. Tu je stradala i Borina baba.
“To je toliko stravičan događaj, da ja stravičnije nikad nijesam ništa čuo – masovno pred roditeljima toliko đece da strada… Mislim da je to najveće stratište u Crnoj Gori”, rekao je Đikanović.
Danas se na tom mestu nalazi spomen obeležje, delo vajara Luke Tomanovića. Ujedno je napravljena i kapelica po ugledu na kapelu na Lovćenu. Pored toga, 2017. godine Srpska pravoslavna crkva je kanonizovala stradalnike i proglasila ih svetima.
Nažalost, Boro smatra da se o pivskim stradalnicima ne govori dovoljno i, da bi događaj trebalo uvrstiti u školske udžbenike iz istorije.
Zbog toga je odlučio da otprilike 25. maja krene putem dugim 400 kilometara i da prosečno dnevno prelazi između 25 i 40 kilometara. Međutim, kao što je datum polaska i dalje neizvestan, tako je i sama ruta.
“Razgovaram sa ljudima, otkrivam neke prečice, najpre sam mislio da idem prema Lozoviku, Velikoj Plani, Čačku, ali sam odustao, pa ću ipak preko Rudnika, Gornjeg Milanovca, Čačka, prema Prijepolju, Jabuci… Put bi trebalo da traje 13 do 15 dana, a kako je ranac malo teži, mislim da ću dnevno prelaziti po 25 do 30 kilometara”, rekao je Boro.
Odbio da presudi zarobljenicima
Boro Đikanović nam je otkrio da je, njegov otac, 7. jun 1943. godine preživeo jer nije bio u selu. Osim njega, najstariji sin od strica Miro i njegova sestra Julka takođe nisu nastradali.
“Miro se sklonio kod tetke u Goliju, a Julka je bila kod ovaca. Moj otac je brao drva tamo negdje… Stric je nekako izašao iz kolone i on je posmatrao sa drveta”, rekao je Boro.
I otac i stric su formirali nove porodice.
Sa ocem nije razgovarao o tom događaju, jer je umro kada je Boro imao tri godine. Ostatak porodice je izbegavao tu priču.
“Mi smo živjeli, a nismo bili svjesni toga da smo živjeli u jednoj korotnoj porodici. Moj se otac oženio 1946… Poslije su u Pivskom manastiru doveli neke zarobljenike iz divizije “Princ Eugen” i zvali mog oca da dođe tamo i da im on presudi. Međutim, on nije znao jesu li to oni ili nijesu i rekao je: “Ja ne mogu da ubijam nevine ljude da bih nadoknadio, uradiću isti zločin kao što su oni uradili”, otkrio je Boro.
O generalima te divizije Boro je saznao da su se dvojica predala Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije 1945. i da su pogubljeni, kao i to da je jedan, koji je bio u Rumuniji, ubijen, a osim njega jedan je bio zarobljen od strane Amerikanaca, međutim sticajem okolnosti se oslobodio i posle toga “bavio nekim biznisom”.
Đed je krenuo dalje
Pitali smo gospodina Đikanovića kako je reagovala njegova porodica kada je saopštio svoj plan, na šta nam je on otkrio da su bili zabrinuti, ali da poštuju njegov čin.
Na pitanje kako oni doživljavaju stradanje u Dolima, Boro je vrlo kratko odgovorio: “Kad im je teško u životu, podsetim ih kako je đed istrpio tu tragediju pa je krenuo dalje – nije klonuo duhom, nego je živio”.
Razgovor vodio Tomislav Jelesijević, novinar-saradnik portala “Smederevo uživo”
